Tragom pokorenih želja (pjesme i osmislice), Joso Živković, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Društva hrvatskih književnika i Ogranka slavnosko-baranjsko - srijemski, Mostar - Zagreb - Osijek, 2019. Za nakladnike Đuro Vidmarović i Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 151. Recenzenti Luko Paljetak i Goran Rem.

„Lirskim svijetom Jose Živkovića, o ovoj knjizi, podijeljenoj u pet etapa pokoravaja (Pokorene želje; Duboke brazde; Vrijeme odlaska; Blizina žene; Mirisi rata) dominiraju dva temeljna, opsesivna pojma: ljudi i sjene. Povezuje ih želja, pojam presudno važan za autorov odnos prema svijetu i određivanju vlastitoga mjesta u njemu. Ljudi i sjene / u brazdama sna / siju puste želje, piše on otvarajući glavnu temu svoga pjevanja kojim zapravo dominira san kao najprikladniji mogući prostor djelovanja želja koje, zbog njihove uporne prisutnosti, treba mukotrpnim ali i sladostrasnim postupcima neprestano pokoravati, svoditi ih na mjeru, uvijek nedostatne snage u odmjeravanju koje poprima oblike gotovo sudbinske, životno važne stvaralačke misije.“
I dalje: „Pjesnik Joso Živković pjesnik je koji vlastito iskustvo želi svesti na što ekonomičniju riječ, svjestan da to ne može u potpunosti izvesti bez niza slika u kojim riječ i sama prestaje biti samo riječ, nego otvara širok svijet govora, razjašnjavanja i povijesti, one opće i one osobne, u kojoj Živković, bez skanjivanja, u ovom slučaju na sebe uspješno uzima ulogu pokoravatelja nepokorivih želja, onih koje ostaju prisutne i onda kada nam se čini da naizgled nema(mo) nikakvih želja. Živković ovom zbirkom potvrđuje staru istinu da sve stvari uvijek međusobno surađuju i preobražavaju se jedna u drugu, da isti život struji kroz sve nazočne i nenazočne oblike, a čovjek može i smije biti i zbir svojih želja i njihov pokrovitelj.“ (Luko Paljetak)

Za knjigu Tragom pokorenih želja, Joso Živković je dobitnik Šimićeve nagrade za 2019. godinu.
 

 Sto i jedna mala pjesma,Stanko Krnjić, Ogranak Matice hrvatske u Podstrani i Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2019. Za nakladnike Darijo Radović i Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 150. Recenzenti su Luko Paljetak i Antun Lučić.

Zbirka Sto i jedna mala pjesma zapravo je lanac mahom ljubavnih pjesama, a budući da ljubav, kako o tome svjedoči J. Prévert, ne podnosi lance, primjerenije je takav niz nazvati kolajnom, onako kako je rukovet svojih soneta nazvao Tin Ujević obraćajući se svojoj ljubljenoj ženi, s vjerom da će ta kolajna dobiti pravu cijenu tek onda kada je, kako piše u V. sonetu, vidi „slavno obješenu, /ljubljeno dijete, baš o tvom vratu.“ (Luko Paljetak).

Činjenje pjesništva za Krnjića, kao i po drugim osobitim poslanjima, nije samo pozivni sluh već i način života, življenje u svojim pojavnostima, uvelike posebno polje na kojemu se može iskazati dostojanstveno i autentično. Uz njegove reske stihove čak bismo mogli, ne samo ponekad, otvoreno pitati: koliko je moguće stvarati bez začudna i prenuta zanosa? Ovako stečeni učinci, ako ništa drugo i u osnovi, zaslužuje intuitivnu čitateljsku pozornost i daljnje čestotno suživljavanje. (Antun Lučić).

 

Plovidba (pjesme), Željko Kocaj, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2018. Za Nakladnika Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 147. Urednik Miroslav Pilja. Recenzenti Jelena Rajić i Miroslav Pilj. Naslovnica Lili Gluić (Split) Plovidba, akril na drvetu.

Poezija je ovo ispunjena strašću i ljubavlju prema prijateljima, ženi, životu i domovini. Vidno je da je autor stihova isprofilirao svoj pjesnički dar, tematski je zbirku usmjerio od rane do kasne jeseni života, tragajući za odgovorima na vječna pitanja kroz vino, druženja, ljubav i vjeru. Iskreno vjerujem da je Kocaj sljedbenik Šimićevog pokreta slobodnog stiha, iako možda sam nesvjestan toga, on odbacuje metaforu i uniformirani stih, služeći se slobodnim stihom da bude jasan i precizan u namjeri onoga što želi izgovoriti i poslati kao poruku svome čitaocu. (Jelena Rajić).

Željkovi stihovi su gotovo ispovjedni, iskreni, prepuni energije i istodobno, i jednoznačni i slojeviti. Bez imalo straha i predrasuda Željko Kocaj u svojim pjesmama otkriva nam svoju intimu, svoje želje, i ostvarene i neostvarene, svoje tajne, očekivanja, pobjede, poraze, razočaranja i prkose, ... ali, ni u jednom trenu se ne predaje očaju. Čak i onda kada se, pišući, kreće između krajnosti kao što su, primjerice, ironija i sarkazam, na jednoj i kristalno čista sentimentalnost, tuga, usamljenost na drugoj strani, on to čini iznimno vješto ukazujući nam da i njemu, ali i svima nama valja krenuti dalje i vjerovati u DOBRO, a ne samo BOLJE. (Miroslav Pilj).