Propetlje (proza), Miljenko Stojić, Naklada DHK HB i Matica hrvatska, Mostar - Vrgorac, 2014. Knjižnica Suvremenici, knjiga  110. Urednik Ivan Sivrić, a recenzenti Krešimir Šego i Ljubo Krmek.

Lakoća kojom Miljeko Stojić govori, piše i objavljuje ono što radi, u čemu djeluje i sudjeljuje u javnome životu zadivljuje jednostavnošću do koje treba narasti. Njegova spisateljska ruka lijepo prati njegove misli, ponuđeni osjećaji nesmetano cure iz srca, a svaka priča diše punom dušom. Autor nema problema s jasnim iskazivanjem misli i osjećaja, nema dvojba što treba poručiti čitateljstvu i vjerovati je da ne će biti nikakvih smetnji u razumijevanju ponuđena književnoga ostvaraja. Priče su vrlo sugestivne, tekst je pitak i lako prihvatljiv, a poruke i pouke vrlo korisne i primjenjive. Njegov književni pogon ne posustaje, unatoč brojnim zaduženjima koja je prihvatio i koja s jednakim uspjehom obavlja. Propetlje je nova knjiga u njegovu gustu nakladničkom rasporedu koja nas osvježava životnošću likova, svježinom iskaza i prisnom ponudom poziva na opću prosudbu. (Ivan Sivrić)

Kronova galija, Vendelin Karačić, Naklada DHK HB, Mostar, 2014. Knjižnica Suvremenici, knjiga 108. Urednik je Ivan Sivrić. Recenzenti su IMarina Kljajo-Radići Vinko Grubišić.

Putujući vremenskom galijom fra Vendelina Karačića posvješćujemo prolaznost vremena kao neumitnu pratiteljicu života, njezinu moć i jakost, ali posvješćujemo i značaj stvaralačkog poticaja u ljubavi, vjeri i riječi kojima se zadobiva punina, a ona je ponad vremena i ponad života. Usebljenim bivstvovanjem pjesnik priznaje svoju zaokupljenost vremenom, njezinim smrtonosnim hodom i posvećuje mu se potpuno i naslovom zbirke (Kronova galija), i pjesmama (svaka pjesma se odnosi  na vrijeme) i svojim refl eksijama u potrebi osmišljavanja vremenskog tijeka i konačne pobjede u vječnosti:

                                                                                               Zarobljenik u vremenu
                                                                                                        vječnost sluti

                                                                                                                    (Vječnost)                                                                                                                                                                                                                                                                   ( Marina Kljajo-Radić )

U svojim pjesmama fra Vendelin Karačić odabrao je baš Krona, ili Saturna, tog strašnog sina Neba i Zemlje izvršitelja strašnih obećanja bratu Titanu, koji je već u prapočetcima vremena zaplovio u neizmjernost, a o  njegovoj okrutnosti lako nam se osvjedočiti pogledamo li osmrtnice podjednako na ulazima u crkve i na oglasima gradskih trgova.

Horusov sraz, Fabijan Lovrić, Naklada DHK HB, Mostar, 2014. Knjižnica Suvremenici, knjiga 109. , urednik Ivan Sivrić, a recenzenti Dragan Gligora i Atif Kujundžić. Ilustracije na naslovnici Mijat Marić, slikar.

Pjesme su napisane u strogoj formi soneta koja zahtijeva određenu disciplinu i suzdržanost. Međutim, Lovrić je pjesnik koji se usprkos svemu raduje životu i njegovim manifestacijama, prirodi sa svim njenim pojavnostima, kao i samom čovjeku, bez obzira na sve nepravde i razočaranja. Zato on u pjesmama ne može obuzdati osjećaj prožetosti cjelokupnom prirodom, zemljom i svemirom. Misli se pretaču u slike koje nose svojim ritmom i metaforikom: U školjci nosim sve svoje pučine. Za pjesnika je važna ljubav i ljepota koja se pretače u stihove: U kamenu sva se ljubav stisla. (Krug za krugom).  Dragan Gligora

Fabijan Lovrić /dobro obaviješten/ pjevajući o Horusu prilazi sonetnoj sormi bez dvoumljenja i distance i pjeva o Horusu egipatskom božanstvu sokolu ili čovjeku sa glavom sokola. Sin mitskog kralja Ozirisa i gospodarice Izide, on polaže pravo na prijestol i zato pristaje na sraz sa Setom:

Pod krilom sunce. Nad morem i kopnom

Sokol si. Čovjek. Božanstvo i vladar.

Egipat svjetlom iznad Nila gori

Dok bl'jedost mjesec, tajnih dina vladar,

U vječnost stere. Mačem pogled reže.

Moć Ozirisa, magija Izide

Čekaju Seta. Junak na junaka

Nasrće ljuto. Nek se jasno vide

Krik i pobjeda. Edf u sjaju plama.

Grobnica čeka. Samo zlata unca

Stavlja na ruke okove od sunca;

Opet se lice vječnog Boga skobi

I tvoja snaga u prahu se zdrobi.

Sad mit si, sokol u tišini hrama.

    Kada je sve gotovo, u prahu zdrobljene snage: Horus je mit, samo sokol u tišini hrama. Lovrićev sonet nas uči kako smo obavezni posvetiti se pjesmi i samom motivu koji ćemo unijeti u tematskomotivski kompleks do mjere, pa nam je cijela stvar sasvim jasna i razvidna do mjere da je tretirtamo bez dvojbe kao svoju intimu, pa se može i razvijati bez nedoumica. (Atif Kujundžić, književni kritičar)