Oženit ću noć (pjesme), Srećko Marijanović, Naklada DHK HB, Mostar i Matica hrvatska, Stolac, 2018. Knjižnica Suvremenici, knjiga 144. Za nakladnike Ivan Sivrić i Mladen Bošković. Recenzenti su: Nives Puhalo, Antun Lučić i Ivan Baković. Naslovnica i ilustracije Nikola Njirić.

U Marijanovićevoj poeziji je dominantna i noć, noć i mistika žene, jer žena je noć, moć, početak i kraj i netko tko donosi na svijet i novi život. Ona je majka, žena, ljubavnica, vladarica, Euridika koja voli svoga Orfeja, netko tko je tako prisutan u pjesnikovoj duši, u njegovim mislima i željama. Nekad sanjiva, bliska, onda opet nedostižna, a nekad samo ona ista koja je uvijek uz njega i koja svojim golim stopalima dotiče svojim koracima one rosne i blage vlati trave koje se povijaju poput me
kog saga pod njezinim nogama, ona koja je uvijek tu uz njega, ona koja je jednoć bila mlada, a sad je sazrila kao najljepše zlatno rumeno stablo koje je donijelo plodove koje se smiješe u košarici jeseni. Ali žena je i uspomena iz pjesnikove rane mladosti koja oživljava u zlatnom hramu uma; u sjećanju koje dotiče usne profesorice ruskog; žena je i poezija, ona je u njegovim snovima i anđeo ali i ezoterična vila koju pjesnik želi tek dodirnuti rukom, ona je i sjena i boginja ali i domovina. Kod Srećka je sve živo, sve je igra prirode, u njegovoj poeziji čujemo glasanje šume, osjećamo mekoću zelenih pašnjaka i livada, osjećamo miris toplih životinja, to su snažne pjesničke slike Arkadije koje odjekuju ovom zbirkom i to nas drži budnima i punim nekog optimizma i nade. Srećkovo pjesničko srce u zvučnoj kulisi rastače i more, otvara nam horizonte, naprosto nas potiče da živimo i dišemo, da slušamo samo bilo zemlje, jer u pjesnikovom koloritu zajedno s njime putujemo i njegovom Hecegovinom, a onda malo zastanemo kod onih žena koje šapuću, razgovaraju, demete duhan. (Nives Puhalo).

 Ram ( pjesme), Ljubo Krmek, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar i Matica hrvatska, Stolac, 2018. Za nakladnika Ivan Sivrić i Mladen Bošković. Knjižnica Suvremenici, knjiga 145. Recenzenti su Vinko Grubišić, Tina Laco i Marko Tokić. Naslovnica Ljubo Krmek. Ilustracije Ernesto Markota.

Izvorište pjsama Ljube Krmeka glavninom je humska zemlja, s kojom, za koju i u kojoj pjesnik živi. Ta zemlja sa svojim ponekad postojanim, a ponekad varljivim krajolikom, sa svojim osebujnim a opet tako pregnantnim jezikom, tako često preimenovanim i zaboravljenim, sa svojom tradicijom tako jasno i tako nedefiniranom. I naravno sa svojim povijesnim, političkim, društvenim pa i kulturnim nevoljama, varljivostima i samozavaravanjima. Humska zemlja, koju su uključivali u sve što joj ne bijaše prirodno, a otklanjali  je od njene srži, od najbitnijega. No ne ćemo počimati o gorčinama kojih u ovim Krmekovim pjesmama ima više nego li ih je bilo u prethodnim zbirkama. (Vinko Grubišić).

U Krmekov su se pjesnički ram natisnule teme kojima je već godinama, kroz svoje stvaralaštvo, opsesivno posvećen - domovina, narod, vjera, tradicija, osobna sjećanja, povijesna zbivanja. Predmeti pjesnikova promišljanja, dakle, iz zbirke u zbirku ostaju isti, no, i u ovoj, osmoj zbirci, kao i u ostalima, Krmek, uspijeva očuditi čitatelja i potvrditi se, ponovno, ne samo (više) kao pjesnički vortuoz, nego i pjesnički inovator. (Tina Laco).

Rebro( roman, Anto Marinčić, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2018. Za nakladnika Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 143. Recenzenti su Fabijan Lovrić, Željko Grahovac i Dževad Galijašević.

„… Rebro je klasičan psihološki tip romana u čijem središtu se nalazi karakter i sudbina junakinje Renate, reklo bi se tipičnoga, ženskoga, izdanka jedne tradicionalne obitelji koja se lažnim tradicionalizmom i krutim odnosom roditelj-dijete brani prikrivajući vlastite gadosti i grijehe u procesu odgoja… " (Dževad Galijašević)

„Iako sumorna priča, ostvariva i slična mnogim čuvenim koje prelaze u dokolicu ili legende, ovo je priča života koja nikoga ne će ostaviti ravnodušnim. Ako se uzme u valjanost izvornost jezika kojim autor suvereno vlada, onda je jasno kako će ovo biti knjiga za preporuku intimnim prijateljima za čitanje u trenutcima odmora... Mnogi likovi, koje književnik Anto Marinčić upliće u tkivo djela, djeluju stvarno, životno i sliče priči koju smo čuli. Povrijeđeni i poniženi nose svoj križ dostojanstveno, čvrsto zakopčani do grla. Marinčić je manirom velikoga stvaraoca iznio na svjetlo dana okolnosti pod kojima se jedna osobnost oblikuje... Vjerujem kako će mnogi posegnuti za ovom knjigom. Neki iz puke radoznalosti zbog vjernoga opisa, neki zbog sočnosti i izvornosti jezika kojim se likovi služe u djelu, a neki kako bi psihološki secirali djelo uzimajući ga kao primjer jedne tragedije“. (Fabijan Lovrić)