Deseta (pjesme i osmislice), Ivan Bradvica, Vlastita Naklada, Zagreb i Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2019. Za nakladnike Ivan Bradvica i Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 157. Recenzent  Željka Lovrenčić.

 U uvodu svoje najnovije knjige Bradvica navodi temeljne vrijednosti svoje (naše) civilizacije koju čine Vječni temelj, Smisao života, Sreća, Pjesma nade i Korak. To su ujedno i naslovi njegovih pjesama. Te vrijednosti doprinose činjenici da se nasljeđe prošlosti u vidu braka, jezika, vjere, kulture, naroda i države poštuje i održava stoljećima.
U ovoj knjizi Ivana Bradvice ponovno nailazimo na već poznate teme koje se bave tradicijom, kritikom društva, domovinom, običajima. Možemo zaključiti da ovaj pjesnik piše misaone i domoljubne pjesme, duhovnu liriku i pjesme u kojima rabi ludizam. Voli igre riječima i smislom.

Uz raznolikost tema, u ovoj je pjesničkoj zbirci Bradvica pokazao i razvidan napredak u poetskome izričaju i formi.
Vezano uz osmislice, autor, već tradicionalno, iznosi svoje mišljenje o različitim pojavama – u ovoj se zbirci susrećemo s njegovim zanimljivim, oštroumnim i britkim kratkim uzrečicama nadahnutim abecedom, anđelima, balkanskom tradicijom, odnosom Boga i čovjeka. U njima govori o duši, gladi, grijehu, hijerarhiji, Hrvatima. Ovdje su mu teme kultura, ljudska vrsta, mašta, moral i konačno, ponos, posao, povjerenje, pravda i učenje, ujedinjenje, život i životečina. (Željka Lovrenčić).

Zbirka se nalazi na internetu pod imenom: Ivan Bradvica issuu.
 

 Križ, tvoj štit (pjesme), Pero Pavlović, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2019. Za nakladnika Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 152. Recenzenti Marina Kljajo-Radić i Antun Lučić.

Pjesnik već u naslovu nudi križ kao štit od svih zala, prolaznosti, pa i same smrti. Stoga i inicijalno nagovještava tematski okvir zbirke svojom ranijom pjesmom Križ: Nosim ga u srcu i riječi/ On mi svijetli/ Kad oslijepim. U ovoj antologijskoj pjesmi epigramskoga oblika sa samo jedanaest riječi pjesnik uspijeva izreći najdubokoumniju istinu kršćanskoga života –tajna križa u njegovoj je moći pobjede svjetla nad tamom života.
Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa (Neće tajna preko praga, Skamenjena suza, Premještati gore i Pjevat će tišina) koji su međusobno umreženi tematskim i refleksivnim motivima vjere, duhovnosti i Riječju različitim mijenama života. Zalazeći u ontološke prostore, pjesnik vizionarski oslikava rajske zrake, njihovu ćutilnu i mudroslovnu krijepost: Umnost stiha sve osvaja. (Marina Kljajo-Radić).

Nastala Pavlovićeva zbirka Križ, tvoj štit slijedi njegovu prethodnu zbirku, Hortus Dei, a obje su kao diptih na vidljivu, portalnom pjesništvu doba koje nam nudi materinski i liturgijski jezik. Povodom rečene zbirke o Božjemu vrtu, dakle o obradbi uzdržavanju svega stvorenoga, dakle o duhovnom florilegiju, iskazao sam prosudbu koja može biti sastavnicom i za novu predmetnu zbirku: „U podijeljenim društvima, često razgolićenim do nepoćudnosti, pjesničko nastojanje Pere Pavlovića očituje se u predstavljanju horizontale života, ali ujedno iznalazi okomicu. Hortus Dei, vrt Božji, kao sudruživanje, nikako oponiranje knjizi svetoga Augustina O Božjoj državi ili asiškome svecu Pjesan o suncu. (Antun Lučić).
 

  Ucviljeno vrijeme (pjesme), fra Vendelin Karačić, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2019. Za nakladnika Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 154. Recenzenti Ivan Sivrić i Mato Nedić.

O načinu kako je knjiga strukturirana i izvedena recimo ukratko da je pristup refleksivan, pjesnički moderan i osebujan. Ne uklapa se posve u ovdašnju pjesničku matricu što treba prihvatiti kao razumljivu stvar, budući da svi do svojih pjesničkih ili umjetničkih dometa dolazimo na različite načine. U pjesničkom i umjetničkom nastojanju što je pred nama prepoznaje se duboka i svakovrsna erudicija, različiti utjecaji te osebujan izraz. Vidljivo je da je na autora snažan utjecaj ostavilo dugotrajno „druženje“ sa stihovima, više recepcijom književnih djela, nego njihovim stvaranjem. Također, autoru ovih redaka se čini kako i u „Ucviljenom vremenu“ prevladava težnja za jezgrovitošću, jednostavnosti koja graniči sa savršenstvom. Osjeća se fini dah dalekoistočne poezije, ne formom, nego snagom i sažetošću te dojmljivošću. Tako se stihom reduciranim na najnužnije otvaraju polja za nova značenja koja autor ipak dosljedno kontrolira. I to nije lagan zahtjev, jer mnogo je jezičnih novotvorevina u pjesmama koje možda ni ne će ući u svakodnevni govor, ali vrijedilo je truda, ako ništa drugo, onda zato što one namah upute na očekivana i neočekivana značenja. A to i jest bilo razlogom njihova nastanka. I to omogućuje pozornost koju pomni čitatelj treba prihvatiti/prepoznati. (Ivan Sivrć).

Fra Vendelin Karačić je i zbirkom Ucviljeno vrijeme dokazao da je u dosadašnjemu pjesničkom hodu izgradio svoj poetski pristup i stil. Jezičnu materiju on promišljeno rabi kako bi čitatelju posvijestio probleme današnjice, ne bi li pokrenuo korekcije koje će voditi vraćanju na pravi put, vraćanju čovjeka samome sebi da bi se, oslobođen, mogao vratiti Stvoritelju. Može li se, međutim, tako veliki zahtjev staviti pred poeziju i može li se od nje očekivati tako velike domete? Ako ne pokušamo, ne ćemo doznati. Fra Vendelin Karačić ima hrabrost pokušati i poziva čitatelje da čine isto. Od malenoga zrna narast će velika biljka, od sjemena riječi nastat će plodovi koji će hraniti tisuće. (Mato Nedić).