Sto i jedna mala pjesma,Stanko Krnjić, Ogranak Matice hrvatske u Podstrani i Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2019. Za nakladnike Darijo Radović i Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 150. Recenzenti su Luko Paljetak i Antun Lučić.

Zbirka Sto i jedna mala pjesma zapravo je lanac mahom ljubavnih pjesama, a budući da ljubav, kako o tome svjedoči J. Prévert, ne podnosi lance, primjerenije je takav niz nazvati kolajnom, onako kako je rukovet svojih soneta nazvao Tin Ujević obraćajući se svojoj ljubljenoj ženi, s vjerom da će ta kolajna dobiti pravu cijenu tek onda kada je, kako piše u V. sonetu, vidi „slavno obješenu, /ljubljeno dijete, baš o tvom vratu.“ (Luko Paljetak).

Činjenje pjesništva za Krnjića, kao i po drugim osobitim poslanjima, nije samo pozivni sluh već i način života, življenje u svojim pojavnostima, uvelike posebno polje na kojemu se može iskazati dostojanstveno i autentično. Uz njegove reske stihove čak bismo mogli, ne samo ponekad, otvoreno pitati: koliko je moguće stvarati bez začudna i prenuta zanosa? Ovako stečeni učinci, ako ništa drugo i u osnovi, zaslužuje intuitivnu čitateljsku pozornost i daljnje čestotno suživljavanje. (Antun Lučić).

 

Plovidba (pjesme), Željko Kocaj, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2018. Za Nakladnika Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 147. Urednik Miroslav Pilja. Recenzenti Jelena Rajić i Miroslav Pilj. Naslovnica Lili Gluić (Split) Plovidba, akril na drvetu.

Poezija je ovo ispunjena strašću i ljubavlju prema prijateljima, ženi, životu i domovini. Vidno je da je autor stihova isprofilirao svoj pjesnički dar, tematski je zbirku usmjerio od rane do kasne jeseni života, tragajući za odgovorima na vječna pitanja kroz vino, druženja, ljubav i vjeru. Iskreno vjerujem da je Kocaj sljedbenik Šimićevog pokreta slobodnog stiha, iako možda sam nesvjestan toga, on odbacuje metaforu i uniformirani stih, služeći se slobodnim stihom da bude jasan i precizan u namjeri onoga što želi izgovoriti i poslati kao poruku svome čitaocu. (Jelena Rajić).

Željkovi stihovi su gotovo ispovjedni, iskreni, prepuni energije i istodobno, i jednoznačni i slojeviti. Bez imalo straha i predrasuda Željko Kocaj u svojim pjesmama otkriva nam svoju intimu, svoje želje, i ostvarene i neostvarene, svoje tajne, očekivanja, pobjede, poraze, razočaranja i prkose, ... ali, ni u jednom trenu se ne predaje očaju. Čak i onda kada se, pišući, kreće između krajnosti kao što su, primjerice, ironija i sarkazam, na jednoj i kristalno čista sentimentalnost, tuga, usamljenost na drugoj strani, on to čini iznimno vješto ukazujući nam da i njemu, ali i svima nama valja krenuti dalje i vjerovati u DOBRO, a ne samo BOLJE. (Miroslav Pilj).

  Uzica (pjesme i osmislice), Ivan Bradvica, Vlastita naklada i Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2019. Za nakladnike Ivan Bradvica i Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 149. Recenzent je Mladen Vuković.

Ivan Bradvica hrvatski je književnik koji već u svojoj četvrtoj knjizi zajednički ukoričuje i stih i aforizam, dvoriječje koje ispire obje strane životne medalje.
Ivan je životnim pozivom graditelj, a u svojim zrelim i umirovljeničkim danima marno, poput bradve i bradvice, teše i gradi svoju kuću stiha, u kojoj su čvrsto prizemlje aforizamski izričaji koji imaju naslov, što i nije čest primjer ortodoksnih aforističara. Te plodotvorne sudare nasuprotja, doumke, mozgalice i razumnice naziva osmislicama, među kojima su neke osrokovljene, i zapravo epigrami ako se ispišu u stihu. Teme autorovih ljekovitih i mudroslovnih uboda su prizemnosti, neukosti, bahatost, lažotvorje, mržnja i pojedinčeva zloća, mutivoda i vlastolizaca, kao i aktualne boljke cijelog društva, ne samo ljubljene nam domovine nego su na nišanu i širi svjetski gabariti (europski imperijalizam, globalisti i drugi isti...). Aforist napuhane glave želi spustiti na zemlju, prizemljiti i približiti otkucaju srca i uzdahu duše. Opomene su to čovjeku – "beznačajnici svemirskoj" da krene poniznijim, skrušenijim i samokritičkijim putem, otkrivajući prozore svojih obzora: "Između svjetla istine i osjetila kut je spoznaje. "Uronjen u hrvatsku zbilju hipokratski prepoznaju nam dijagnozu: "Komunistička grabež: očevi nacionalizirali, sinovi privatizirali, unuci sve skrivali." Tko smo mi da sudimo, ali ipak, ako ima neke utjehe u pravičnost pod kapom nebeskom, u ovom privremenom dijelu vječnosti, onda nam autor poručuje: "Nečistu savjest život kažnjava za života."Aforizamlje se peče u brusionici iz koje pršti prašina zvjezdanih osmišljaja koji svjedoče ono umjetničko geslo "manje je više", pučki rečeno – znati stati!