Lipe mostarske ( roman), Marijan Mandić, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2018. Za nakladnika Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 148. Recenzenti su Marko Tokić i Ivan Baković. 

Marijan Mandić (1964.), Mostar. Osnovu školu završio je u Prigrađanima i Potocima, Prometnu tehničku školu u Mostaru, a Filozofski fakultet, odsjek Povijest, u Sarajevu. Do Domovinskog rata radi kao srednjoškolski profesor u Elektrotehničkoj, Građevinskoj, Ekonomskoj i Prometnoj školi u Mostaru. Domovinski rat provodi na nizu dužnosti. Teško je ranjen u siječnju 1993. zbog čega nosi trajni invaliditet. Za zasluge odlikovan je odličjima Republike Hrvatske: Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskoga križa, Spomenicom Domovinskoga rata; medaljama: Ljeto '95, Oluja '95.
Objavio je romane: Bljesak nade na mom otoku (Split, 1994.), Krvava bjelopoljska poljana (Mostar, 1996.), Ljetopis borbi i nada (Mostar, 1997.), Plamen iznad bugojanskih šuma (Mostar, 1998.), Lutalica (Mostar, 2010.).
 

 Pogled u nedogled ( priče), Miljenka Koštro, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, Ogranak Matice hrvatske u Imotskom i HKD Napredak Posušje, 2018. Za nakladnika Ivan Sivrić. Knjižnica Dječja književnost, knjiga 146. Recenzenti su Vinko Grubišić, Blanka Kraljević i Božena Pandža. Naslovnica Josipa Knezović, a ilustracije Josipa Knezović i Miljenka Koštro.

Činjenica je da su ove tople ljudske vješto ispričane novele protkane Miljenkinim lirskim intermezzima, (Cvijete lijepi, cvijete žuti, diži glavu i manje se ljuti, pa ćeš i još ljepši biti, ljepotu ne možeš skriti) pune dobrote i s nostalgičnim mirisom neke bolje ljudskije prošlosti objavljivane u listu za sretno djetinjstvo, Cvitak. No, to ne znači nužno da one pripadaju samo dječjem svijetu i dječjoj književnosti. To, po mom mišljenju, nije isključivo i samo dječja književnost jer tko kaže da se pripovijedanje o strpljivosti, vjernosti, upornosti i zdrava znatiželja ne može odnositi i na nas odrasle i zrele ljude. Doduše, pokatkad ili dosta često zaboravimo zrnca dobrote od kojih smo bili satkani kao djeca jer nesmiljeno vrijeme u kojem živimo od nas traži ponašanje po nekim novim pravilima. Upravo nas na tu našu nekadašnju bezazlenost podsjećaju ove novele. Nakon objavljenoga petog naslova s pravom možemo ustvrditi da je ovom posljednjom knjigom Miljenka Koštro potvrdila svoju književnu svestranost.
                                      Blanka Kraljević

Opomene o očuvanju zdravih međusobnih dječjih, a samim tim i onih najtemeljnijih općeljudskih odnosa te očuvanje prirode kao zaštita ljudskog opstanka i postojanja nikako ne djeluju nametljivo, jer riječ je o tekstovima i ugođajima koje u sebi sadrže, ispričanim živim, svakodnevnim razgovornim jezikom. Obraćajući se djeci, njihovim jezikom, autorica se zapravo obraća svima, znajući da tako polazi iz samih temelja. Nerijetko govorni sklopovi povezani rimom odraz su govora jednog kraja gdje rima nije rijetkost u svakodnevnom govoru.

                                           Vinko Grubišić

Nakon uspješno objavljenog prvijenca, romana „Biti Viktor“ (2016) te triju zbirki poezije „Cvijetnjak na kamenjaru“ (2003), „Miris vječne mladosti“ (2004) i „Čarolije svitanja“ (2008), književnica Miljenka Koštro priređuje 61 kratku priču u prozi s nazivom „Pogled u nedogled.“ Koštro se pojavljuje po prvi put kao ilustratorica čije ilustracije ponekad čak na apstraktan način prate priče, stavljaju čitatelja na razmišljanje i ukazuju na to da se pred njim nalazi mnogo više od kratkih priča za djecu.
                                             Božena Pandža

 Oženit ću noć (pjesme), Srećko Marijanović, Naklada DHK HB, Mostar i Matica hrvatska, Stolac, 2018. Knjižnica Suvremenici, knjiga 144. Za nakladnike Ivan Sivrić i Mladen Bošković. Recenzenti su: Nives Puhalo, Antun Lučić i Ivan Baković. Naslovnica i ilustracije Nikola Njirić.

U Marijanovićevoj poeziji je dominantna i noć, noć i mistika žene, jer žena je noć, moć, početak i kraj i netko tko donosi na svijet i novi život. Ona je majka, žena, ljubavnica, vladarica, Euridika koja voli svoga Orfeja, netko tko je tako prisutan u pjesnikovoj duši, u njegovim mislima i željama. Nekad sanjiva, bliska, onda opet nedostižna, a nekad samo ona ista koja je uvijek uz njega i koja svojim golim stopalima dotiče svojim koracima one rosne i blage vlati trave koje se povijaju poput me
kog saga pod njezinim nogama, ona koja je uvijek tu uz njega, ona koja je jednoć bila mlada, a sad je sazrila kao najljepše zlatno rumeno stablo koje je donijelo plodove koje se smiješe u košarici jeseni. Ali žena je i uspomena iz pjesnikove rane mladosti koja oživljava u zlatnom hramu uma; u sjećanju koje dotiče usne profesorice ruskog; žena je i poezija, ona je u njegovim snovima i anđeo ali i ezoterična vila koju pjesnik želi tek dodirnuti rukom, ona je i sjena i boginja ali i domovina. Kod Srećka je sve živo, sve je igra prirode, u njegovoj poeziji čujemo glasanje šume, osjećamo mekoću zelenih pašnjaka i livada, osjećamo miris toplih životinja, to su snažne pjesničke slike Arkadije koje odjekuju ovom zbirkom i to nas drži budnima i punim nekog optimizma i nade. Srećkovo pjesničko srce u zvučnoj kulisi rastače i more, otvara nam horizonte, naprosto nas potiče da živimo i dišemo, da slušamo samo bilo zemlje, jer u pjesnikovom koloritu zajedno s njime putujemo i njegovom Hecegovinom, a onda malo zastanemo kod onih žena koje šapuću, razgovaraju, demete duhan. (Nives Puhalo).