Viktorija Aničić, Korak (poezija), Naklada DHK HB, Mostar, 2011. Knjižnica Suvremenici, knjiga 0samdeseta. Recenzenti Marina Kljajo Radić i Tina Laco. Ilustracije i naslovnica Ivona Terzić
Viktorija Aničić, još kao maturantica, predstavila se publici svojom prvom zbirkom Plač umorne gitare. U prvini stihovlja već je najavila samosvjestan i otvoren pogled na zbivanja oko sebe (rat, stradanja), ali i na svoj unutarnji mladenački svijet.
Druga zbirka donosi sigurniji i zreliji rukopis. Pjesničkom imaginacijom Viktorija širi svoj tematski obzor i duboko ponire u osjetilnu sferu života, poglavito žene i njezine ćudoredne naravi. Inicijalna pjesma Kad bih znala otkriva pjesnički diskurs i poriv stvaranja, njegovu svrsishodnost:
Kada bih znala
da si sretan…
***
Prazne bih papire
u pretincu čuvala
i nikad te se ne bih sjetila,
ni stihom probudila.
Iz recenzije Marine Kljajo-Radić
Već sam naslov njezine druge zbirke svjedoči o tome da je patos i lamentaciju, tematsku nekonkretnost i uopćenost, motivsku izgubljenost, ostavila iza sebe, i to "Plaču umorne gitare" (naslov prve zbirke pjesama, m.o.) Već prvi stihovi zbirke Korak upućuju na to da se svakako radi o koraku prema naprijed, o iskoraku, uostalom, i o hrabrosti – jer kad zakoračimo – nikad ne znamo na kakvo ćemo tlo naići. Zato, čini se, mlada autorica smatra da je najbolje zatvoriti oči i zaviriti u sebe, u svoje ''pretince'' koji su tako čest motiv njezinih novih pjesničkih ciklusa, čvrsto stati nogama na zemlju, ma kakva god ona bila, te pustiti svoj glas u svijet, a ne samo nepomično slušati.
Iz recenzije Tine Laco
