Jozo Jakiša (1950. – 2020.)

Jutros nas je zatekla tužna vijest da je u mostarskoj bolnici umro pjesnik Jozo Jakiša. Pok. Jozo rođen je u Mostaru 1950.

Životni i radni vijek proveo je u Čapljini. Po struci kovinotokar, radni je vijek proveo kao kondukter, a bio je i aktivnim sudionikom Domovinskoga rata.

Objavio je trinaest knjiga poezije: Naviljak drače, Privezan na sidrištu, Na raskrižju uma, I prebirem pirevinu, Šoldara, Netko porta, Moja zanovijetanja, U morebitnom zaleđu, Trlja vrlja, O jeziče, što izreče, Gunčula, Grij i smij negdanje Jercegovine i Lipe li nenadnje.

Pok. Jozo Jakiša bio je po svemu jedinstven, i po književnom stvaralaštvu i po javnom nastupu. Možda i najbolju ocjenu njegova književnoga rada napisala je profesorica Blanka Kraljević: „Kad čitate Jakišine pjesme, uzalud ćete tražiti njegove književne uzore. On je neponovljiv i samo svoj – i tematikom i izrazom, zapravo cijelom svojom poetikom. Na prvo čitanje, zamijetit ćete njegov specifičan smisao za crni humor i ako ste površni, pomislit ćete da se radi o neozbiljnu pjesniku. No, Jozo je Jakiša živio u pretešku vremenu, da bi sebi dopustio luksuz pisanja zabavljačkih pjesmica. Naprotiv, njegova je poezija duboka i misaona. On svijet ispituje i motri vrlo pozorno. I odlično zapaža i analizira. Grozi se konvertita svih boja i veličina.
Nesklon ulizništvu i dodvoravanju bilo kakvim veličinama, on je od prvog do zadnjeg stiha samo svoj i originalan. Ne potpada ni pod kakve trendove, ne zamara se što o njegovoj poeziji misle oni koji dodjeljuju književne nagrade i ograđuju književne torove. Blizak malom čovjeku i prepun razumijevanja za njegove probleme, bira teme koje su najbliže socijalnoj problematici. No, poznavanje ljudske psihe i bogato životno iskustvo njegovoj poeziji daju značajke misaonosti.“

Počivao u miru Božjem.