Uručenje godišnje nagrade Antun Branko Šimić 2011. akademiku Anti Stamaću za knjigu Sabrane pjesme upriličeno je u petak, 11. studenoga 2011. u 18. sati u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru.

O Stamaćevu pjesništvu govorio je književnik Antun Lučić, a obrazloženje Povjerenstva za dodjelu Šimićeve nagrade pročitala je Marina Kljajo-Radić, predsjednica DHK HB, te uručila nagradu laureatu.

Ante Stamać, pjesnik, esejist, književni znanstvenik, vrstan prevoditelj njemačkih i engleskih klasika, urednik više časopisa, priređivač brojnih djela suvremenih hrvatskih književnika, redoviti je profesor u miru koji je naslijedio Juru Kaštelana na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, akademik HAZU, a bio je i predsjednik Društva hrvatskih književnika te predsjednik Hrvatskog filološkog društva.

Rođen je na otoku Molatu 1939. godine; djetinjstvo je proveo u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru gdje pohađa i gimnaziju koju završava u Zagrebu. Studirao je komparativnu književnost i engleski jezik
diplomiravši 1963. godine; muzikologiju je studirao u Ljubljani, a u Beču filozofiju i germanistiku. Magistrirao je u Zagrebu radnjom o Tinu Ujeviću te
doktorirao disertacijom o teoriji metafore. Bio je stipendist Herderove zaklade u Beču i Humboldotove u Berlinu.
Pored zapaženih knjiga iz esejistike, desetak nezaobilaznih književnoznanstvenih djela koja donose lucidne misli, dojmljiva zapažanja, domišljate i inovativne sudove u obradbi književnog stvaralaštva pojedinih pisaca, počevši od Ujevića (1971.), preko Mihalića (1996.) do Kaštelana (2003.), dakako uz druge studije o znanstvenoknjiževnim fenomenima i problemima, navlastito s područja teorije književnosti što sve skupa bitno pridonosi razvitku hrvatske književne znanosti, zatim vrsnih prijevoda njemačkih i engleskih književnih klasika i teoretičara književnosti, posebno stoji njegovo pjesničko djelo.
Knjiga Sabrane pjesme objedinjuje njegovih jedanaest zbirka pjesama od Rasapa (1962.) do stihozbirke Vrijeme, vrijeme (2007.) predstavljajući polustoljetno pjesničko stvaralaštvo čemu je dodano i ono iz njegove rane faze što se odnosi na zadarske, zagrebačke i golootočke dane, a gdje ulaze i oni kasnije pisani a neobjavljeni stihovi.
Ante Stamać, pripadnik razlogovskog naraštaja, majstor stiha i proumljen pjesnik, samosvojan je stvaralac, učen i izvoran, istodobno, čije znanje potiče urođeni pjesnički dar, u Sabranim pjesmama kao istinskoj sintezi, predstavlja sveukupno postignuće svog pjesničkog poslanja. Oslanjajući se na književnokritičku misao, može se reći da Stamać, iako pjesnik „rahlosti i rasutosti svijeta“, stalno teži okupljanju, cjelini koja se ne plaši „kaosa povijesti kao mogućeg izgovora za kaos pjesme“. Za njega je pjesništvo upućenost na riječ izbaviteljicu vazda usmjerenu na započinjanje što u općem beznađu svijeta, kako veli jedan kritik „ipak ne gubi svaku nadu u neku novi početak“. On svjedoči da je pjesma najbolji „čuvar tragova“ harmonije i cjelovitosti te potvrda pjesnikove „odgovornosti“ koju ne pomućuje ni „zaborav pjesme“ ni „rasulo svijeta“. Njegova „strogost i odgovornost“ štite pjesmu svakoga suviška i svakog uboštva, površnosti i svake zablude. Baštineći navlastito helderlinovsku i hajdegerovsku misao, u središtu Stamaćeva pjesničkog svemira stoji jezik, riječ kao počelo i mjera svijeta koja je jedino u stanju, prema mišljenju jednog kritičara „ovozemaljsko transcendirati“ i pjesmom („sonetiziranom“ prije svega) doseći savršenstvo duha, znanja i umijeća.
Knjigom Sabrane pjesme Stamać izriče punu pjesničku odgovornost; ne uzmiče pred kaosom svijeta već nudi, usprkos svemu, riječ kao estetsku činjenicu, kao djelotvoran prinos skladu i povratak nade u (izgubljenu) cjelinu.

(Stoji u obrazloženju Povjerenstva za dodjelu Šimićeve nagrade)